dodaci.tex

\chapter*{Dodaci}
\addcontentsline{toc}{chapter}{Dodaci}

% TODO
%\section*{Grafičko sučelje?}
%\addcontentsline{toc}{section}{Grafičko sučelje?}
%
%Ako spadate u one ljude koji se smrznu pri samoj pomisli da moraju toliko toga raditi u komandnoj liniji (a ova knjiga, kao što smi vidjeli, vrvi od komandnolinijskih primjera) -- moram vam reći dvije stvari. 

\section*{Git hosting}
\addcontentsline{toc}{section}{Git hosting}

Projekt na kojem radi samo jedna osoba je jednostavno organizirati. 
Ne trebaju udaljeni repozitoriji.
Dovoljno je jedno računalo i neki mehanizam snimanja sigurnosnih kopija \verb+.git+ direktorija.
Radimo li s drugim programerima ili možda imamo ambiciju kod našeg projekta pokazati svijetu -- tada nam treba repozitorij na nekom vidljivijem mjestu.

Prvo što se moramo odlučiti je -- hoće li taj repozitorij biti na našem serveru ili ćemo ga \emph{host}ati na nekom od postojećih javnih servisa.
Ukoliko je u pitanju ovo drugo, to je jednostavno.
Većina ozbiljnih servisa za hostanje projekata podržava git.
Ovdje ću samo nabrojati neke od najpopularnijih:

\begin{itemize}
    \item GitHub (\url{http://github.com}) -- besplatan za projekte otvorenog koda, košta za privatne projekte (cijena ovisna o broju repozitorija i programera). Najpopularniji, brz i pregledan.
    \item BitBucket (\url{http://bitbucket.org}) -- besplatan čak i za privatne repozitorije, malo manje popularan. U početku je bio zamišljen samo za projekte na mercurialu, ali sad nudi mercurial i git.
    \item Google Code (\url{http://code.google.com}) -- također ima mogućnost hostanja na gitu. Samo za projekte otvorenog koda.
    \item Sourceforge (\url{http://sourceforge.net}) -- jedan od najstarijih takvih servisa. Isključivo za projekte otvorenog koda.
    \item Codeplex (\url{http://www.codeplex.com}) -- Microsoftova platforma za projekte otvorenog koda. Iako oni "guraju" TFS -- vjerojatno im je postalo očito da je git danas \emph{de facto} standard za otvoreni kod.
\end{itemize}

Za privatne repozitorije s više članova, moja preporuka je da platite tih par dolara Githubu ili BitBucketu. 
Osim što dobijete vrhunsku uslugu -- tim novcem implicitno subvencionirate hosting svim ostalim projektima otvorenog koda koji su hostani tamo.

\section*{Vlastiti server}
\addcontentsline{toc}{section}{Vlastiti server}

Druga varijanta je koristiti vlastiti server.
Najjednostavniji scenarij je da jednostavno koristimo ssh protokol i postojeći korisnički račun na tom serveru. 
Treba samo u neki direktorij na tom računalu postaviti git repozitorij.

Ako je naziv servera \verb+server.com+, korisničko ime s kojim se prijavljujemo \verb+git+, a direktorij s repozitorijem \verb+projekti/abc/+, onda ga možemo početi koristiti s:

\gitoutputcommand{git remote add moj-repozitorij git@server.com:projekti/abc}

Naš projekt se u tom slučaju vjerojatno nalazi unutar korisnikovog "home" direktorija.
Dakle, vjerojatno je putanja do našeg repozitorija na tom računalu: \\\verb+/home/korisnik/projekti/abc+.

To će vjerojatno biti dovoljno za jednog korisnika, no ima nekih nedostataka.

Ukoliko želimo još nekome dati mogućnost da \emph{push}a ili \emph{fetch}a na/s našeg repozitorija, 
moramo mu dati i sve potrebne podatke da bi ostvario ssh konekciju na naš server.
Ukoliko to učinimo, on se može povezati \emph{ssh}om i raditi sve što i mi, a to ponekad ne želimo.

Drugi problem je što ne možemo jednostavno nekome dati mogućnost da \emph{fetch}a i \emph{push}, a nekome drugome da samo \emph{fetch}a.
Ako smo dali ssh pristup -- onda je on punopravan korisnik na tom serveru i ima iste ovlasti kao i bilo tko drugi tko se može prijaviti kao taj korisnik.

\subsection*{Git \emph{shell}}
\addcontentsline{toc}{subsection}{Git \emph{shell}}

\emph{Git shell} riješava prvi od dva prethodno spomenuta problema. 
Kao što (pretpostavljam) znamo, na svakom UNIXoidnom operacijskom sustavu korisnici imaju definiran \emph{shell}, odnosno program u kojem mogu izvršavati naredbe.

\emph{Git shell} je posebna vrsta takvog \emph{shell}a koja korisniku \textbf{omogućuje ssh pristup, ali i korištenje samo određenom broja naredbi}.
Postupak je jednostavan, treba kreirati novog korisnika (u primjeru koji slijedi, to je korisnik \verb+git+).
Naredbom:

\gitoutputcommand{chsh -s /usr/bin/git-shell git}

\dots{}mu se početni \emph{shell} mijenja u \verb+git-shell+.
I sad u njegovom \emph{home} direktoriju treba kreirati direktorij \verb+git-shell-commands+ koji sadrži samo one naredbe koje će se ssh-om moći izvršavati.
Neke distribucije Linuxa će već imati predložak takvog direktorija kojeg treba samo kopirati i dati prava za izvršavanje datotekama.
Na primjer:

\gitoutputcommand{cp -R /usr/share/doc/git/contrib/git-shell-commands /home/git/\\
chmod +x /home/git/git-shell-commands/help\\
chmod +x /home/git/git-shell-commands/list}

Sad, ako se netko (tko ima ovlasti) pokuša spojiti s \emph{ssh}om, moći će izvršavati samo \verb+help+ i \verb+list+ naredbe.

Ovakav pristup ne rješava problem ovlasti čitanja/pisanja nad repozitorijima, on vam samo omogućuje da ne dajete prava klasičnog korisnika na sustavu.

\subsection*{Certifikati}
\addcontentsline{toc}{subsection}{Certifikati}

S obzirom da je najjednostavniji način da se git koristi preko ssh, praktično je podesiti certifikate na lokalnom/udaljenom računalu tako da ne moramo svaki put tipkati lozinku.
To se može tako da naš javni ssh certifikat kopiramo na udaljeno računalo.

U svojem \emph{home} direktoriju bi trebali imati \verb+.ssh+ direktorij.
Ukoliko nije tamo, naredba:

\gitoutputcommand{ssh-keygen -t dsa}

\dots{}će ga kreirati zajedno s javnim certifikatom \verb+id_rsa.pub+.
Kopirajte sadržaj te datoteke u \verb+~/.ssh/authorized_keys+ na udaljenom računalu.

Ako je sve prošlo bez problema, korištenje gita preko ssh će od sad na dalje ići bez upita za lozinku za svaki \emph{push}, \emph{fetch} i \emph{pull}.

\section*{Git \emph{plugin}}
\addcontentsline{toc}{section}{Git \emph{plugin}}

Ukoliko vam se učini da je skup naredbi koje možemo dobiti s \verb+git <naredba>+ limitiran -- lako je dodati nove.
Recimo da trebamo naredbu \verb+git gladan-sam+\footnote{Irelevantno što bi ta naredba radila :)}.
Sve što treba je snimiti negdje izvršivu datoteku \verb+git-gladan-sam+ i potruditi se da je dostupna u komandnoj liniji.

Na unixoidnim računalima, to bi izgledalo ovako nekako:

\gitoutputcommand{mkdir moj-git-plugin\\
cd moj-git-plugin\\
touch git-gladan-sam\\
\# Tu bi sad trebalo editirati skriptu git-gladan-sam...\\
chmod +x git-gladan-sam\\
export PATH=\$PATH:\textasciitilde{}/moj-git-plugin}

Ovu zadnju liniju ćete, vjerojatno, dodati u neku inicijalizacijsku skriptu (\verb+.bashrc+, isl.) tako da bude dostupna i nakon restarta računala.

%\section*{Interakcija s drugim sustavima za verzioniranje}
%\addcontentsline{toc}{section}{Interakcija s drugim sustavima za verzioniranje}
%
%TODO
%
%git hg
%git tf
%git svn
%git cvs
%
%Rebase

%\section*{Git workflow}
%\addcontentsline{toc}{section}{Git workflow}
%
%\TODO

\section*{Git i Mercurial}
\addcontentsline{toc}{section}{Git i Mercurial}

Mercurial je distribuirani sustav za verzioniranje sličan gitu.
S obzirom da su nastali u isto vrijeme i bili pod utjecajem jedan drugog -- imaju slične funkcionalnosti i terminologiju.
Postoji i \emph{plugin} koji omogućuje da naredbe iz jednog koristite u radu s drugim\footnote{http://hg-git.github.com}.

Mercurial ima malo konzistentnije imenovane naredbe, ali i značajno manji broj korisnika.
Ukoliko vam je git neintuitivan, mercurial bi trebao biti prirodna alternativa. 
Naravno, ukoliko uopće želite distribuirani sustav.

Ovdje ćemo proći samo nekoliko osnovnih naredbi u mercurialu, tek toliko da steknete osjećaj o tome kako je s njime raditi:

Inicijalizacija repozitorija:

\gitoutputcommand{hg init}

Dodavanje datoteke \verb+README.txt+ u prostor predviđen za sljedeći \emph{commit} (ono što je u gitu indeks):

\gitoutputcommand{hg add README.txt}

Micanje datoteke iz indeksa:

\gitoutputcommand{hg forget README.txt}

\emph{Commit}:

\gitoutputcommand{hg commit}

Trenutni status repozitorija:

\gitoutputcommand{hg status}

Izmjene u odnosu na repozitorij:

\gitoutputcommand{hg diff}

Premještanje i izmjenu datoteka je poželjno raditi direktno iz mercuriala:

\gitoutputcommand{hg mv datoteka1 datoteka2\\hg cp datoteka3 datoteka 4}

Povijest repozitorija:

\gitoutputcommand{hg log}

"Vraćanje" na neku reviziju (\emph{commit}) u povijesti (za reviziju "1"):

\gitoutputcommand{hg update 1}

Vraćanje na zadnju reviziju:

\gitoutputcommand{hg update tip}

Pregled svih trenutnih grana:

\gitoutputcommand{hg branches}

Kreiranje nove grane:

\gitoutputcommand{hg branch nova\_grana}

Grana će biti stvarno i stvorena tek nakon prvog \emph{commit}a.

Jedna razlika između grana u mercurialu i gitu je što su u prvome grane permanentne.
Grane mogu biti aktivne i neaktivne, ali u principu one ostaju u repozitoriju.

Glavna grana (ono što je u gitu \verb+master+) je ovdje \verb+default+.

Prebacivanje s grane na granu:

\gitoutputcommand{hg checkout naziv\_grane}

\emph{Merge}anje grana:

\gitoutputcommand{hg merge naziv\_grane}

Pomoć:

\gitoutputcommand{hg help}

Za objašnjenje mercurialove terminologije:

\gitoutputcommand{hg help glossary}

%\section*{}
%\addcontentsline{toc}{section}{}